Jutros dok sam ga češljala izborajala sam mu već
dvjestotu sijedu na bradi.
"Pa šta!" rekao mi je veselo (našavši mjesta i za osmijeh)
kao da se po sijedima psi poznaju,
ko i ljudi.
Valjda je bitno ono što iz očiju sjaji,
način na koji se smiješimo, na koji opraštamo...

Ne znam ko su ti kojima je Kizo oprostio,
ja ne bih sigurno,
al ja nisam Kizo,
nemam kereće srce.

Procijenile smo da je rođen nekad 2012. recimo, 
i ne znam čija ruka je bila ta koja mu je punila zdjelicu svaki dan, stavljala povodac (jer on savršeno zna šetat s njim!),
išla uz i niz dlaku glave, vrata, leđa,
golicala stomak...otvorila vrata auta i izbacila ga na ulicu.

Kizo je dobar pas. 
Baš dobar, baš je dobrota ta koja sjaji oko njega ko neka vanzemaljska aureola
jer zato ljudi vole pse (oni koji znaju da vole)
jer je to jedini način da se približimo dobroti,
da učimo o njoj
pa tek tada kada psi vole nas, komadić te dobrote
živi i u nama,
kao komadić Kriptona negdje našešeren u grudima
od kojeg možemo i letjeti 

Kizo je dobar pas. 
Pas koji po cijele dane samo spava (i uvijek pronalazi najčudnije načine da to čini  )
čak nije ni proždrvljivac, ponekad ga se mora nagovarati da jede,
drugi psi mu uopće i apsolutno ne smetaju, 
mogle bi ga kroz čitav Azil provest,
a on bi bio dobar
jer je on dobar pas! 

Fali mu neki dobar čovjek.
Kojem fali dobar pas da ga učini još boljim.

Jedan od dobrih ljudi njegov je kum Darko Bokun
kojem ovim putem šalje smiješak 

a zna(mo) da negdje međ vama postoji
ona neka il onaj neko
zbog koje/g je vrijedilo 
sve ove godine čekati...

 

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.