Ne postoji Azil zbog pasa,
nego zbog ljudi.

I postojat će Azili dokle god bude govnjivih ljudi (izvinte na izrazu) koji pse napuštaju.
Na slici je Sonia i mislim da će vam baš njena priča zorno dočarati s kakvim sve ljudima imamo posla i ne moram uvijek bit baš previše politički korektna dok pričam sve te priče jel da? Jer nije ovo priča koju sam izmislila u trenutku životne krize tražeć inspiraciju međ jadnijima od mene, ne.
Ovo je njena, baš njena priča koja je njoj promijenila život.
Mene još malkoc pomakla u stranu koja vuče ne do nego od ljudi (jednom ću završit u nekoj šumi sama, garant  )
al šta ja...ne živim ja u Azilu očekujući
da me ljudi OPET ne razočaraju.
Sonia živi.

Prošlo ljeto stigli su nam štenci pronađeni ni manje ni više nego u najlonskoj vrećici, ostavljeni da umiru dugo i polako,
crvi i muhe trebali su čitav proces učiniti još mučnijim,
al ovi, eto baš ovi štenci imali su sreće jer ih je netko našao.
Tisuće drugih nemaju tu privilegiju.
(jer "kastracija nije prirodna" i slična sranja koja si ljudi dozvole izgovorit)

Znači Sonia je rođena u ljeto 2018., i bila je stara samo par dana kad je pronađena zajedno s braćom i sestrama,
u isto vrijeme pronašli smo i kujicu Ralu, majku kojoj su djeca imala istu sudbinu kao Sonia, samo sa vjerojatno smrtnim ishodom.
Dalo se to zaključiti po Ralinim sikama punim mlijeka što je zapravo bila sreća za malce pronađene u vrećici.
Ralina posvojčad je preživjela, Sonia je preživjela i bila je prekrasno slatko štene koje se udomilo vrlo brzo.
Ni godinu dana kasnije
završila je opet u Azilu.

Et, već to dovoljno je da zamrzim svijet još mrvicu više.
I zaboli me koji su im bili razlozi, di su selili, putovali, šta su mislili, što nisu i tako to...Nisu bili male bebe, bili su odrasli ljudi koji su trebali razumjeti i znati da je odgovornost njihova i da su odgovorni za jedan život. 
Ma...

I uvijek mi se tako slomi srce, već su bili napušteni, već je bilo mračno i ružno i tražilo se nekog da svijetli, i psima i nama. 
Već je sve i tako tužno i bez novih glupaka koji "nisu mislili"
i blablabla.
I opet je sad Sonia u Azilu i nikom ništa,
sad ja trebam vjerovat u karmu
i tražit male otočiće svaki dan zbog kojih se neću utopit 
u ovom moru samodopadnosti i bezobrazluka.

A Sonia, stara oko godinu dana nadati se da je još uvijek dovoljno mlada, dovoljno zgodna oku promatrača, dovoljno "nešto" za šta bi se ovog puta mogli uvatit neki pravi...

Et i pogledajte ju, vidi joj se na faci, ta nada, 
ta nepokolebljiva nada u ljude...
et, to me najviše ubija.

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.