Ona živi u Azilu...
i ona se smiješi... 

Ona se uvijek smiješi,
ona se zove Luana i dam se kladit da je nekakvim vilinskim poslom
tu dolje na zemlji 

A da je tu dolje na zemlji često i zaboravim
dok me ponekad taj vilinski prah ne zasvrbi u nosnicama kad prođe kraj mene
pa se okrenem i vidim ju - kako se smiješi 

Najlakše je zaboravit te koji nikad ničim se ne guraju,
koji pristojno čekaju svoj red za večeru,
svoj red za šetnju,
svoj red za ljubav.
I kad stojim i hranim ih,
stavljam im ogrlice, provodim udomitelje kroz Azil...
tu i tamo stvarno mi bljesne onako u ćoši oka,
Luana se smiješi 

I pokažem ju, mnogo puta
pogotovo onda kad bi ljudi voljeli da pas njihovih snova bude miran, dobar, poslušan, pomalo plah srnećeg pogleda,
manji rastom...uvijek pokažem nju.
I nikad je ne izaberu.
Meni slome srce
al ona svaki put, ak ništ drugo a ono za trud
mi se nasmiješi 

Ta nenametljiva ljepota
koja tolikom lakoćom postoji...
ne mogu vam to riječima uopće opisati.
Ja takve zovem Vile Azila.

A ova vila rodila se jedno jutro 2018. dok su prvi tulipani pred Azilom cvali.

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.