Moje crveno sunce.
E samo da znate kolko toga bih vam mogla o njemu napisati jer malo koga poznam tolko dugo i dobro ko njega,
poznajem ga još od jeseni 2007., godine u kojoj mi se promijenio život.
2007. bila je godina kada sam prvi puta došla u Azil i kada sam počela učiti tko je Antiša.
Bio je među onim autsajderima azilskim, među onim psima koji se ni u jedan čopor nisu uklapali, među onim psima koji su se panično bojali ljudi i među onima koje baš zbog toga nekako najžešće i zavoliš.
Tada je Azil bio duplo manji od ovog današnjeg i na mjestu današnjeg ispusta i Medicinskog dvorišta (na tom istom mjestu prije rata bio je nekadašnji šinteraj sa zgradom stradalom u ratu i sa betonskim jamama odnosno masovnim grobnicama pasa koji su nekoć bili ubijani zbog tuđih grijeha, zbog onih koji su ih napuštali, zbog nekog drugog rata) rastao je korov koketirajući s oblacima i s onim psima koji su odlučili preskočiti azilske ograde i živjeti tamo. Tamo su osim Antiše živjeli još i nikad prežaljeni Seka i Gazda i Divljo i Lelica. Od svih petero godinama neudomljivih njih četvero dobili su dom i prekrasne ljude koji su ih voljeli jedino je Antiša ostao u Azilu.
Tu, u Azilu i dan danas živi.
Ono što se promjenilo jest to da je slobodu 1000 kvadrata šikare zamijenio boxom od samo 10ak kvadrata.
I ostario je, i to se promjenilo.
Skoro od prvih dana mogla sam ga maziti i uvijek mi je dolazio, I moja sjećanja na dane prve i na najveće slobode u mom životu obojana su Antišinom crvenom bojom krzna, ko mali podsjetnik na sve ono što je iza nas.
A iza nas je toliko toga... npr Antiša je bio takav pas da dok je živio u ispustu nema šanse da mu unutra uđeš sa sunčanim naočalama.  Odmah bi te za nogu uvatio.  Sjećam se panike kad neki muški krene bez poziva ulaziti unutra a svi naši pogledi umjesto da požele dobrodošlicu pridošlici panično traže Antišu.  Nikad u životu nije išao u šetnju na povodcu, uvijek je išao slobodan i uvijek bi se bez pogovora vraćao nazad. Sjećam se kad je Dado došao mamuran u Azil pa prilegao malkoc na dekicu ispred Azila da nadođe a oko njega se poređali Seka, Gazda, Divljo i Antiša i nikom nisu dali blizu  Sjećam se s kolko muke i nagovaranja je prošao svaki pratel il svaka ampula koju je Antiša trebao dobiti, i u kolikom čudu sam bila kada sam ga trebala staviti u auto pa ja očekivala rodeo ispred Azila a on se predao mirno i s punim povjerenjem mojim rukama 
I koliko mi neki ljudi fale u Azilu a kojih više nema jer imamo ista ta sjećanja…
Antiša ima najsmješnije dupe na svijetu  Nema repa i kad je sretan i kad ti se veseli cijela guza radi, Šakira je mala beba naspram njega 

Ima one tužne oči u kojima je toliko pitanja,
a ja bez ijednog odgovora.
Antiša je jedan od onih što će, uvjerena sam u to, posljednji san o slobodi (ma kakva ona bila u njegovim snovima) usnuti u Azilu.

Copyright © 2014 Udruga Pobjede - zaštita i promicanje prava životinja. All Rights Reserved. Hosted by AVALON.