Borili smo se protiv mnogih stvari. I pobjeđivali. Željeli smo pobjeđivati. Zato smo si i dali ime Pobjede, jer nikada
nikada
nismo niti pomislili da treba stati
ili odustati.
Znate zašto?
Zato jer se nije radilo o našemu egu, o želji da pobjeđujemo.
Radilo se o životima. Konkretnim životima.
I mi smo svaki dan gledali u te oči. Oči koje su odavale bol života provedenoga na lancu; bol majki kojima su ubijena djeca; djeci koja su svojim postankom već osuđena na smrt po kanalima, poljima, kontejnerima…; bol pregaženih, tučenih, zlostavljanih, ostavljenih.
Šta mislite kada dođete jednom u Azil da samo tako odete kući i mirno spavate?
A mi smo došli u Azil kada psi nisu imali ništa. Nisu bili hranjeni, liječeni, voljeni,
Još jednom su bili ostavljeni
Ostavljeni od sustava koji je izmislio Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja.
Eh,da.
Čudno, jel da? Da svih, nama prethodnih, 9 godina koliko su ti psi umirali od gladi i bolesti niti jedna inspekcija nije našla za shodno kazniti i uvjetovati?
Pazite ovo – tada nisu bili niti cijepljeni od bjesnoće!
U tadašnje vrijeme udruga koja je na taj način vodila Azil dobivala je od Grada 275 000 kn godišnje; putovalo se na koncerte, častilo, živilo…
Onda smo došli MI. Putovanja su se svela na relaciju Osijek – Nemetin, naši novci (jer tada nikakvih drugih nismo imali) su plaćali prva liječenja, cijepljenja, prve kućice..
Naše ruke su iskopale cijeli Azil, navezle kamenčiće, izgradile nadstrešnice i kućice.
Naši auti su prevozili pse kod veterinara, s ceste ih dovozili u Azil, naši domovi postali su privremeni domovi onim najslabijima.
Odavno je Azil naš život. I to će vam svi volonteri reći – ponosni smo na svoje živote i ne bismo ih mijenjali s nikim na svijetu!
Nagrada? Ljubica koja je došla u Azil jer su je premlatili i iskopali oko, a svejedno joj nađosmo dom kakav konačno zaslužuje. Naše Bola i Buba koje nam šalju fotke iz šetnji Zagrebom, a prethodno su 12 godina provele u Azilu! Nagrada je što je Snoopy umro u ovom, našem, Azilu, u kojem se navikao na dodir. Štenci koji nisu izdahnuli u kontejnerima sanjajući krilo svojih majki nego su otkrili čari doma. Onog pravog.
Možete li zamisliti količinu sreće i ponosa na svoj rad kada ih posjetimo u tim, novim, domovima?
Jel znate koliko svako „hvala“ znači uvečer, prije gašenja laptopa?
Ujutro nas, često, ne bude kava i doručak nego pozivi na intervencije.
Po noći se ne ustajemo prigrist nešto iz frižidera niti ostajemo kasno budni radi dobroga filma, nego stražarimo nad bolesnima kako bi dobili terapiju o kojoj im ovisi život.
I znamo da mnogi od vas nisu locirani na karti svijeta baš tu u Osijek, i znamo da se prepoznajete u ovoj priči, znamo da svi mi skupa živimo na zemljopisnoj karti u koju su, umjesto cesta, ucrtane sve te žile i žilice koje vode ravno do
srca.
I zato je ovo sada trenutak u kojemu svi skupa trebamo reći što mislimo, kako se osjećamo, i pitati zašto se uništava i pokušava učiniti bezvrijednim naš trud, zašto se otežava rad svih nas čije svakodnevnice više liče na ratno, opsadno stanje u kojemu žrtve i dalje ne gube identitet,
ali samo zato jer ih mi
volimo.
Pomozite nam da svi skupa izbacimo članak 23. Pravilnika o skloništima – test na titar.
Jer ako ga ne izbace iz novoga pravilnika, sva skloništa morati će nepotrebno dugo zadržavati životinje u njemu (između 40 i 50 dana), samo zato da bi se ispitala učinkovitost cjepiva protiv bjesnoće?! O financijskim teškoćama da i ne govorimo, zar stvarno misle da ležimo na parama? Šta, nek opet građani doniraju?
A psi koji će biti na ulici i čekati da neki pas izađe za 50 dana pa da on može na njegovo mjesto u skloništu?
Ili alternativa koju isti članak nudi? – da umjesto testa na titar psi moraju provesti 6 mj u skloništu pod „promatranjem“?
Jesmo spomenuli da se u EUROPI NIGDJE NE RADI TAJ TEST?
Pišite mailove ministru, ministarstvu, upravi za veterinarstvo ( This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. )
Jer smo svi mi zajedno gradili, radili, udomljavali. Izgradili smo sklonište, registrirali ga, udomili preko 1000 pasa u tih 5 godina. Upoznavali smo mnoge dobre ljude putem, mnogi od njih izgradili su dobre udruge, razvili krila koja se danas s ponosom mogu nazvati Mrežom protiv napuštanja životinja.
Pronalazili smo saveznike u vama svima koji ste dijelili naše postove, pitali za Stevu, Malinu, Arija, Mrvicu..
Pomogli nam da ih liječimo, molili se skupa s nama nekim višim silama da se udobrostive i
da oni požive…
ali je došao trenutak, kada ne trebamo nikoga moliti, ove „više sile“ koje pokušavaju s nekih visina (čiji tron drže naši novci) učiniti sve gore navedeno bezvrijednim ovaj put trebaju poslušati nas.
Jer smo mi ti s kojima trebaju krojiti sudbinu onih koje mi tako brižno čuvamo i volimo.
Šaljite mailove i idemo korak po korak prema svijetu kakvog sanjamo.
( This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. / This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. )
Hvala vam svima što ste pomogli da pobjeđujemo do sada, budite uz nas i u ovoj borbi!