i evo prve priče koja konkurira za nagradu :)
ZAŠTO JE BITNO UDOMITI? Dozvolite da vam ja i Nera ispričamo našu priču!
Moja i Nerina priča počinje 18.03.2013. godine kada je moja noga pri put zakoračila u dvorište Azila. Točnije, ideja o udomljenju se rodila dva tjedna ranije kada sam slučajno naletjela na Azilov profil na fejsu i pročitala sudbonosnu rečenicu za Neru i mene a koja glasi.. UDOMLJENJEM PSA IZ AZILA SPAŠAVATE DVA ŽIVOTA, ŽIVOT PSA KOJEG ĆETE UZETI I ŽIVOT PSA KOJI ĆE DOĆI NA NJEGOVO MJESTO. Ta rečenica me oduševila, uzdrmala i natjerala na razmišljanje. Nije li čudesno da svatko od nas može biti presudan u nečijem životu? Da svatko od nas može učiniti čudo u nečijem životu? Taman u to vrijeme smo čekali dali će se susjedova labradorica ošteniti ili je pak lažna trudnoća. Susjed je najbolji prijatelj moga muža i obećao mu je pokloniti malog labradora. A ja sam silno željela jedno malo, napušteno i ostavljeno. Jedno kojem ću napraviti čudo u njegovom psećem životu! Na moju sreću trudnoće nije bilo pa tako ni malog labradora!! Još se sjećam dana kada smo išli po nju, po moju ljubav, po moju Neru. Dan je bio hladan i jako vjetrovit tako da sam bila u brizi dali će nekoga od volontera biti u Azilu. Kada smo kretali od kući uopće nismo znali po koga idemo. Dali je cura ili dečko, dali je crna, žuta, bijela smeđa, mala ili malo veća...znali smo da idemo po jedno, po mogućnosti manje štene. Bile su tri seke, sve tri crne i podjednake. Gledali smo ih neko vrijeme i mislili kako odabrati. Tada sam se ja sagnula i pružila ruke..dvije seke su odmah došle pomaziti se, mahale su svojim repićima..treća je ostala u pozadini veselo skakućući i mašeći repićem ali na pristojnoj udaljenosti. Gledajući sa strane, muž je rekao..mi ćemo onu tamo treću, onu što se drži na odstojanju, e ta će mene zezati. Kada ju je volonterka htjela uzeti, pobjegla je u kućicu, a kad ju je napokon izvukla i predala je meni, isti tren se rodio jedan novi, predivan osjećaj u mom srcu. Već na putu kući dobila je ime, Nera, ime koje govori da je ona crna, a crna sam i ja! Nera je prvi pas koji boravi s nama u kući, mada nije to bio plan, ali onako malu, uplašenu, nisam ju mogla ostaviti u dvorištu. Prvo ju nisam mogla ostaviti vani radi nje a nakon par dana nismo mogli radi nas jer smo se navikli da je s nama. Kad je išla na sterilizaciju, kad sam ju ostavljala u ambulanti, doslovce sam se rasplakala od straha i brige, a kada smo se vratili po nju, tako sam joj tepala da je doktor veterinar rekao da dugo ovakvu ljubav nije vidio. Naša ljubav i suživot traje 13 mjeseci i mogu vam reći da koliko god smo mi pomogli Neri, ona je pomogla dvostruko više nama. Kako moj muž kaže, ma kakva terapija, Nera je lijek za sve. Greška nam je što smo ju razmazili preko svake mjere tako da ona provodi svoju volju, tako da ni dan danas nije naućena lijepo hodati na povodcu, niti dolazi svaki put kad ju se zovne iako je izrazito pametna. Nekako kako je starija kao da je postala ipak poslušnija pa se nadam da će s vremenom sve sjesti na svoje mjesto. Još je razigrana i još se ponaša kao štene mada je stara oko 16 mjeseci. Kažu mi, previše si se vezala, nevalja ti to, šta ćeš kad nje ne bude bilo..a ja..ne mislim o tome, ja uživam u sadašnjosti, ne želim i ne mogu osjećaje držati na uzdi ni biti na odstojanju. Znam da će doći dan kad nje neće biti, znam da će mi biti teško i da ću plakati ali isto znam da, ako tada bude postojao kakav Azil, otići ću udomiti drugo ostavljeno štene. A to ne planirano prije 2030 godine. Ni Nera ni ja!!
