u kategoriji "Zašto je bitno udomiti? (Dozvolite da vam moj pas i ja ispričamo priču...)" priča o ljubavi na prvi pogled, Saše i Kike <3
Ona je moja i ja sam njena.
Jedna smo drugoj bile suđene. Kao dvije duše koje su se našle nakon godina lutanja i praznine. Tako je to jednostavno.
Nema tu neke velike mudrosti. Točno na današnji dan prije godinu dana, Kika je postala moje najbolja prijateljica. Moja stijena. Moja utjeha. Moj spas. Moj novi život. Nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, uvijek sam mislila da prava ljubav treba vremena. A onda sam prije godinu dana ugledala nju – malu, mršavu, neprimjetnu - od svih ostalih štenaca koji su skakali, lajali, pokušavali na sve načine zadobiti pažnju potencijalnih udomitelja. Ona je sjedila u kutu boksa, gledala tužno i plašljivo, kao da je mislila da nema šanse da netko odabere baš nju! Sjećam se da sam bila nesvjesna i laveža oko sebe i svih ostalih šapa koje su me dodirivale i riječi kojima su mi volonteri objašnjavali, iskreno više ne znam ni što. Prikovala me svojim očima, i prstom sam isti čas pokazala nju, samo nju! Ni jedan drugi pas ne postoji za mene, a taj ih je dan bilo preko 200 u Azilu. Kika! Savršena je! Ne znam zašto, ne poznam ju, ali osjećam, osjećam da je savršena, da je ona moja! Ne mogu si to objasniti riječima niti ičime racionalnim. Zato se valjda i zove ljubav na prvi pogled. Kad razum stane, kad ostaneš bez zraka, kad ti se um zaustavi u jednom trenutku. Nisam vidjela ni jednog drugog psa, nisu me ni zanimali. Nisam spavala 3 dana, a ako bi i zadrijemala, sanjala sam nju. U boksu punom štenaca, kako sjedi u kutu i plače bez suza, plače za ljubavlju, plače sa nekim tko će biti samo njen, plače bez glasa, jer tako je izgledala, kao da bi plakala, da može. Samo sam njeno lice imala pred sobom, dok sam obavljala poslove po kući, kuhala, spremala, čistila – vizualizirala sam da mi se ona mota oko nogu, da skače po meni dok si ujutro kuham kavu, da pričam s njom dok idem u vrt po svježe povrće, da šetamo u ranu zoru dok svi spavaju i da zajedno čekamo izlaske sunca. Vizualizirala sam kako mi drži glavu u krilu dok čitam neku dobru knjigu zavučene ispod deke dok vani pada snijeg. Vizualizirala sam prskanje vodom po dvorištu i skakanje po bazenu za napuhavanje. Vizualizirala sam razbacane lopte po dvorištu, blatne šape po terasi, i lavež kojim će nas zvati na igru. Za mene nije bilo dvojbe, ona je od prvog trenutka kad sam ju ugledala bila sve ono što sam od psa tražila! Došla je u naš dom kao siroče, uplašena i tiha, plaha, mirna, dobra – od prvog dana je shvatila što smije, što ne smije, sada već mislim da ne trošimo ni riječi, kao da nam u pogledu čita sve, i napravi što se od nje očekuje. Zahvalna je za svaku sekundu pažnje, za svaki trenutak igre, za svaku minutu maženja, za svaki sat spavanja u tišini izvaljena na samo svom krevetu. Nadam se da je zaboravila da je bila napuštena, nadam se da je zaboravila zimu i snijeg na kojem je ostavljena kao mala beba, nadam se da se ne sjeća da je sjedila u kutu prepunog boksa i čekala spas. Moja su jutra ljepša jer me sada budi ona, lizanjem, gurkanjem njuškom, zove me pogledom, ajmo, zora će, idemo u šetnju! Smiješi mi se dok se izvačim iz kreveta, i ne maše samo repom, nego drma se cijelim dupetom kao da pleše od sreće jer zna da je to samo naše vrijeme, jer svi ostali još spavaju. Zaplešem i ja uz nju, pa se smijem ali tiho da ne probudim ukućane, jer želim biti samo s njom, želim tako započeti dan. Proteže se i penje se po meni dok kuham prvu jutarnju kavu, strpljivo čeka da zapalim prvu cigaretu, mazimo se dok pripremam doručak prvo njoj, onda sebi – i mislim si, ima li ljepšeg načina da mi započne dan? I znam, koliko god loš dan da sam imala, ona će me dočekati sretna i vesela, željna mog dodira, i uz nju ću zaboraviti sve ružno na ovome svijetu, i naći svoj mir. Uz nju sunce jače sjaji, uz nju mi i kiša miriši. I zahvaljujem Svemiru što smo se pronašle, jer ona je moja i ja sam njena, bez puno mudrosti.
